KANT KRITIKA CISTOG UMA PDF

Ljudski um se slui naelima bez kojih iskustvo ne moe i koja iskustvo ujedno potvruje. Ta naela prekorauju iskustvo i stoga se proturjeja koja on iskustva stvaraju ne mogu razrijeiti. Kant misli da je otkrio siguran nain da se pokae ono trajno u umu i isprave zablude, te da je uspio iznai klju za rjeenje svih metafizikih pitanja. Kant ne trai prva poela kozmosa ili neto slino to prelazi granice iskustva; naprotiv, on zasniva sve to se moe spoznati u umu samom. Dakle, ta istraivanja nisu daleka, jer um moemo nai u samima sebi.

Author:Mikabei Dushicage
Country:Albania
Language:English (Spanish)
Genre:History
Published (Last):16 August 2005
Pages:407
PDF File Size:8.74 Mb
ePub File Size:1.12 Mb
ISBN:385-2-81808-393-2
Downloads:99062
Price:Free* [*Free Regsitration Required]
Uploader:Kazitilar



Ljudski um se slui naelima bez kojih iskustvo ne moe i koja iskustvo ujedno potvruje. Ta naela prekorauju iskustvo i stoga se proturjeja koja on iskustva stvaraju ne mogu razrijeiti. Kant misli da je otkrio siguran nain da se pokae ono trajno u umu i isprave zablude, te da je uspio iznai klju za rjeenje svih metafizikih pitanja. Kant ne trai prva poela kozmosa ili neto slino to prelazi granice iskustva; naprotiv, on zasniva sve to se moe spoznati u umu samom.

Dakle, ta istraivanja nisu daleka, jer um moemo nai u samima sebi. Utoliko je njegovo istraivanje potpuno i iscrpno, a treba biti i izvjesno i jasno: to se tie izvjesnosti, svaka apriorno pouzdana spoznaja eli se smatrati nunom tj. Tako matematika i fizka svoje objekte odreuju a priori prva posve isto, druga djelomino. Matematika je ila sigurnim putem znanosti, iako je logici bilo jo lake onaj koji je prvi konstruirao pravilni jednakokrani trokut, shvatio je da ne gleda u prirodu kao uzor, nego u sebe i ideje koje postoje u njemu on o stvari konkretno, o trokutu zna a priori.

Um prirodu prilagoava svojim naelima: on ui iz nje, ali na temelju eksperimenata i pretpostavki koje je sam postavio. Kant Kritika istog uma - no, matematika i fizika su uspjele jer se raskrstilo s polazitem da se spoznaja treba ravnati prema predmetima, i dolo do stajalita da se predmeti trebaju ravnati prema spoznaji; ovo je slino Kopernikovoj pretpostavci da se moda astronom okree, a promatrane zvijezde miruju i stoga je ovo nazvano kopernikanskim obratom.

Takav obrat je potreban i u spoznaji: ne treba zor prilagoavati kvaliteti predmeta tako ne moemo nita a priori znati o zoru nego predmet kvaliteti nae moi zrenja! Iskustvo se treba prilagoavati pojmovima, a pravila iskustvenog promatranja trebamo pretpostaviti unaprijed prije nego su nam dani predmeti a priori. Po ovoj metodi, polazei od apriornih pojmova, i metafizika moe uspjeti. Dakle, imamo apriorne pojmove kojima mogu odgovarati predmeti u iskustvu, i na temelju njih moemo graditi spoznaju a priori.

No, ako i krenemo graditi metafiziku apriornim pojmovima, ne moemo prekoraiti granice mogueg iskustva. Ne moemo dobiti spoznaju o stvarima kako ih poznajemo stvari po sebi , nego o stvarima kako ih ne poznajemo pojava!

Upravo razlikovanje izmeu stvari o sebi i pojave je strano vano, jer ostavlja mogunost istovrmeeno i neminovnog prirodnog kauzaliteta i slobode, jer se kauzalitet uzima kao neto to se odnosi na pojave, a sloboda na stvari o sebi, i stoga nema proturjeja izmeu prirodnog kauzaliteta i slobode: moe se pomiljati slobodu, tu nema proturjeja.

To izostajanje proturjeja proizlazi iz razlikovanja osjetilnog i intelektualnog. Tako etika sa slobodom ostaje nekontradiktoran prirodnim znanostima s prirodnom nunou - po Kantu, ne valja ni dogmatizam ni skepticizam.

UVOD 1. Zato su openite spoznaje neovisne o iskustvu i one su spoznaje a priori. Dakle, moe se o predmetima naih osjetila rei i vie nego to nam daje puko iskustvo: to nam pokazuje pravu nunost. Kant Kritika istog uma Znai, neki od subjektovih sudova se proiruju preko svih granica iskustva.

Tim spoznajama, koje nadilaze osjetilni svijet, se bavi isti um - ovjek se prvo pita, kad vidi da ima ne-iskustvene spoznaje, odakle te spoznaje a priori i koji je njihov opseg i valjanost. U tim spoznajama koje nadilaze iskustvo ovjek doalzi do toga da ga iskustvo vie ne opovrgava, a moe i doi vrlo daleko u tim spoznajama npr. Osjetilni svijet ograniava razum, pa su ga neki Platon htjeli izbjei meutim, ne moe se biti ni u istom razumu bez osjetilnog svijeta, jer tad se gubi temelj. Ono to olakava je povezanost uma i osjetila: um ponajvema ralanjuje iskustvene pojmove.

Analitiki sudovi su sudovi objanjavanja nita novo predikat ne govori o subjektu, ve ga samo analizira na njegove sastavne dijelove , a sintetiki sudovi su sudovi proirivanja sintetiki sudovi govore neto novo, predikat nije mogue dobiti rastavljanjem subjekta. Dakle, empirijski sintetiki sudovi nisu problem. Svi empirijski sudovi su sintetiki; analitiki sudovi koji bi bili empirijski su besmileni, jer iz pojma ne smijemo izii u empiriju kako bismo napravili analitiki sud, nego moramo ostati u samom pojmu, ralaniti ga.

Njima nedostaje iskustvo kao pomono sredstvo. Kako se dogaa da ovjek izvlai posve razliit predikat iz subjekta predikat u subjektu nesadran? To je glavno pitanje spekulativne spoznaje a priori - rjeenje se nalazi samo u istoj umskoj spoznaji: ona spoznaje mogunosti i uvjete sintetikih sudova a priori. On e nam dati granice istog uma. No i to je previe, ovo je samo trascendentalna kritika. Dakle, kritika istog uma je potpuna ideja transcendentalne filozofije, ali jo nije sama znanost transcendentalne filozofije.

U transcendentalnu filozofiju ne smije ui nita iskustveno! Zato se ona odnosi samo na spekulativni um, a ne i na praktiki um. Ali forma zora postoji samo ako nam je dan neki predmet koji nekako aficira nau duu.

Osjetilnost je upravo ta sposobnost da predodbe dobivamo tako kako nas predmeti aficiraju. Na koncu, na bilo koji nain izravno ili neizravno , miljenje se odnosi na zorove - materija pojave: ono korespondirjaue izmeu osjeta i pojave - forma pojave: ono to sreuje pojavu, to ini da se pojava promatra u nekim odnosima jer pojava mora biti sreena u nekoj formi.

No to ne moe uiniti osjet. Zato, materija pojave moe biti a posteriori, ali forma pojave je a priori! Takva ista forma zorova se a priori nalazi u dui! Kant to jo naziva istim zorom. Transcendentalna estetika je znanost o osjetilnosti a priori istoj osjetilnosti.

Kasnije e se pojaviti transcendentalna logika a priori, a to je znanost o istom miljenju. U transcendentalnoj estetici valja prvo izolirati osjetilnost od razmiljanja o njoj, a nakon toga apriornu osjetilnost od empirijske. Dakle, izvana ne moemo promatrati vrijeme, a iznutra ne moemo promatrati prostor. Prostor je uvjet za pojave, a ne ovisan o njima - upravo na ovome, na nunosti apriornosti prostora, zasniva se apodiktinost i apsolutna istina geometrije.

Kad bi geometrija bila aposteriorna, oslanjala bi se na sluajna opaanja - prostor nije opi pojam, nego isti zor. Geometrija poiva na zoru, ali na istom zoru jer geometrijska naela su apodiktina tj.

Dakle, prostor obuhvaa one stvari koje su dane u naoj svijesti, ali ne i stvari po sebi. Dakle, prostor i slini apriorni zorovi su uvjet pojava, a ne stvari. Prostor je nuan uvjet pojave, za razliku od boje, mirisa itd. Pojave se mogu izluiti iz vremena, ali vrijeme se ne moe ukinuti s obzirom na pojave - razliita vremena nisu odjednom, nego jedna za drugim; razliiti prostori pak nisu jedan za drugim, nego odjednom i ta naela ne mogu slijediti iz iskustva - vrijeme nije opi pojam, ne proizlazi iz pojma nego iz istog zora.

Razliita vremena su dijelovi istog vremena - beskonanost vremena znai samo to da svako odreeno vrijeme ima jedno jedino vrijeme koje mu je osnova i koje je zajednika osnova svim odreenim vremenima ta neogranienost moe biti dana samo u istom zoru, ne u pojmu Transcendentalno tumaenje pojma vremena 5 Kant Kritika istog uma - pojam promjene i pojam gibanja je mogu samo pomou predodbe vremena Zakljuci iz ovih pojmova - vrijeme ne postoji samo za sebe, bez subjekta.

Vrijeme nije objektivno odreenje, ne pripada stvarima inae se ne bi moglo a priori spoznati, a moe jer vrijeme je uvjet empirijske spoznaje, misli Kant - vrijeme je forma unutranjeg osjetila, a ne odreenje vanjskih pojava, jer ne pripada ni obliku ni poloaju. Vrijeme je takoer apriorni uvjet svih pojava, a prostor samo vanjskih: jer vrijeme direktno uvjetuje unutranje pojave, a time indirektno i vanjske.

Sve pojave su nuno u vremenskim odnosima, a samo vanjske u prostornim. Njihovi argumenti: promjene zbiljski postoje i za solipsiste, u unutranjosti , a one su mogue samo u vremenu dakle, vrijeme je zbiljsko.

E, na ovaj drugi nain, ne u objektu ve u subjektovim apriornim formama, postoje vrijeme i prostor kao forme apriorne sintetike spoznaje koji se odnose samo na pojave, a ne na stvari po sebi. Kao pojave, i to kao pojave u prostoru i vremenu, stvari ne mogu postojati po sebi, nego samo u nama.

O stvarima moemo znati samo u nama, a nita o stvarima po sebi. Meutim, mi uvijek imamo posla samo s pojavama - transcendentalna estetika je posve sigurna. Prostor i vrijeme ne mogu biti objektivni. Mi ih moemo dobiti ili zorom ili pojmom: ako je iz pojma, onda ne moe biti sintetiki, nego samo analitiki. Postavlja se pak sad pitanje: odakle izvlaimo prostor, iz apriornih ili empirijskih zorova?

Ako je iz empirijskih, onda iz toga nikad ne moe nastati nita openito, jer ga iskustvo ne moe dati. Stoga, apodiktiki pojam prostora i vremena mora biti dan a priori, i prostor i vrijeme su tek subjektivni uvjeti sveg zrenja i sveg iskustva i zbog toga su sve stvari tek pojave.

Sve to od stvari dohvaamo su njihovi Kant Kritika istog uma odnosi, pa je tako i stvar kao pojave zapravo odnos stvari po sebi prema subjektu.

A ti odnosi su ve sadrani u apriornoj formi zrenja. Sve raznoliko u dui, kad subjekt promatra samog sebe, pojavljuje se istovremeno: dakle subjekt je sebi ipak kako se pojavljuje, a ne kako jest! Privid je kad pridajem objektu po sebi neto to moe pripadati samo objektu kao pojavi npr. Oni se odnose samo na osjetila i vrijede iskljuivo za objekte mogueg iskustva, kae Kant 1.

I pojam i zor su ili isti ili empirijski. Zor pripada osjetilnosti receptivitet , pojam pripada razumu spontanitet. Razum ne promatra, osjetila ne misle spoznaja slijedi samo iz kombinacije.

Osjetilima se bavila estetika, razumom e logika. Opa sadri univerzalna pravila miljenja i ona je elementarna logika, a druga daje pravila za razliite discipline miljenja i ona je organon pojedinih znanosti.

Opa logika je ista ili primjenjena. Nominalno, istina je podudaranje spoznaje s njenim predmetom; no pravo pitanje je koji je siguran i openit kriterij istine bilo koje spoznaje? Ali opi kriterij istine se mora odnositi na sve spoznaje, bez razlikovanja predmeta tih svih spoznaja. Prema tome, opi kriterij spoznaje ne pita za sadraj spoznaje jer apstrahira od predmeta , a istinu upravo sadraj zanima.

Logika dakle trai opa pravila koja prikazuju kriterije istine, i kojima nita ne moe proturjeiti. No to je tek formalna ispravnost, a jo ne i stvarna predmetna logika je nuni uvjet istine, ali ne i dovoljan. Da bi bilo dovoljno, potrebna je i sadrajna istinitost. Ona ne daje punu istinu, ali barem pokazuje jesu li uvjeti za istinitost zadovoljeni zato se samo logikom nikako ne moe zakljuivati na istinitost, nego traiti ono izvan nje. Dakle na temelju toga se ne moe stvarati istina.

Dijalektina logika je, ba naprotiv, logika koja daje privid da je organon za potpunu istinu, iako nikad to ne moe biti. Dijalektina logika je logika privida, tvrdi Kant. Logika je indiferentna na sadraj spoznaje. O razdiobi transcendentalne logike na transcendentalnu analitiku i dijalektiku - transcendentalna logika je izolirala razum i gleda ga izdvojeno; no da bi se taj razum mogao upotrijebiti, potrebno je da predmeti na koja se ta pravila odnose budu dani u zrenju bez toga, spoznaja ostaje prazna.

Jer se, inae, ista formalna logika poinje primjenjivati i na predmete koji nam ne mogu biti dani. Zato, ovjek ne smije logici dopustiti da bude organon za sve i da sudi o svim predmetima ne moe se o svim predmetima zakljuivati samo pomou istog razuma. Takvi, isti pojmovi postoje u razumu i empirijskom primjenom se razvijaju Prvo poglavlje analitike pojmova o rukovodstvu pronalaenja svih istih razumskih pojmova - svi ti pojmovi imaju poveznicu: oni su isti.

To slijedi. Prvo, singularne sudove logiari uzimaju kao univerzalne s pravom, kae Kant, jer se singularni sud, ba kao i univerzalni, odnosi na sve lanove skupa jer u singularnom sudu postoji samo jedan lan, pa ako se sud odnosi na njega, odnosi se na sve.

Ali singularni sud je za spoznaju bitno razliit od univerzalnog, zbog opsega spoznaje - 2.

DANFOSS EKC 102 A PDF

Immanuel Kant

To je dananji Kalinjingrad i nalazi se na krajnjem zapadu Rusije. Radio je kao univerzitetski profesor. Kriticizam predstavlja nastavak i radikalizaciju prosvetiteljske i novovekovne filozofije. Prosvetiteljstvo je htelo sve da izvede pred sud uma. Meutim, ono to u prosvetiteljstvu nije bilo izvedeno pred sud, bio je sam um. Kant je eleo da sam um izvede pred sud, ali ne pred sud neega drugog, ve pred sud samog uma.

HOVORY SE SPODINOU PDF

KANT, Immanuel - KRITIKA ─îISTOG UMA

.

Related Articles